Dinjo, dinjo, lijepa đevojko

Dinjo, dinjo, lijepa đevojko

Kada srpanjsko sunce naoštri svoje zube, a zemlja popuca tako da šaka stane u procijep, u docima i vrtovima razvija se prava čarolija zelenila. Ipak, jedna biljka najbolji je pokazatelj ljetnog doba. Dinja ili u standardnom jeziku lubenica (Citrullus lanatus) zeljasta je jednogodišnja biljka koja spada u porodicu tikvenjača (Cucurbitaceae). Stabljika je šuplja, dlakasta i razgranata u vriježama koje se pružaju po tlu i do 3 metra. Korijenski je sustav razvijen i središnji korijen može ići do metar dubine, dok se korijeni sa strane pružaju i duže. Listovi su naizmjenično raspoređeni, dlakavi, nalaze se na dugim drškama i perasto su razdijeljeni. Prvi listovi mogu biti dugi do 30 cm, a oni prema vrhu stabljike su manji. U pazušnjacima listova izrastaju dvostruke ili trostruke vitice. Cvjetovi su jednospolni, pravilni i mali, a dok muški cvjetovi imaju 5 prašnika, u ženskima je jedan tučak s podraslom plodnicom koja nosi više sjemenih zametaka. Za potpuno oprašivanje, pčela mora posjetiti cvijet i do 30 puta, nakon čega se počinje formirati plod. On može biti okruglast ili izdužen, ovisno o vrsti, a teži od 5 do 20 kilograma. Kora ploda je zelena s bijelim prugama, a sredina je crvena i sočna. Dinja krije mnogobrojne crne, spljoštene sjemenke koje su vječna muka sve djece. Njen latinski naziv Citrollus znači tikva i lanatus znači vunast, a upravo to najbolje opisuje sočnu sredinu dinje, kao i samozatajnu zelenu vanjštinu.

Dinjo, dinjo, lijepa đevojko

Premda potječe iz Afrike, dinja se vrlo brzo proširila na područje Europe, naročito na Mediteranu. Na to je utjecala i pogodna klima za njen razvoj. Naime, za klijanje sjemena potrebna je temperatura preko 16 ℃, a za pravilan razvoj temperature i preko 30 ℃. Dinja voli duboko, rahlo i plodno tlo, no iako je veliki potrošač vode, ne voli previše vlažna tla. Kao pravi ljubitelj ljeta, dinja treba mnogo sunca, pa ju se treba saditi na najosunčaniji dolac. U Konavlima su se dinje sadile još za vrijeme Dubrovačke Republike, čak i u selima koja nisu imala izvore, potoke i rijeke. Naime, priprema tla za sadnju dinja zahtijevalo je duboko kopanje, čak trapljenje kao za sadnju loze, što bi zemlju učinilo rahlom te omogućilo korijenju pronalazak vode u dubljim slojevima. Uz to je zemlju trebalo dobro zagnojiti pregodištenim stajskim gnojem, odnosno humusom jer je dinjin korijen vrlo osjetljiv i mladi gnoj može naštetiti biljci. Čini se da su se ipak najviše sadile u Gornjoj bandi, odnosno u Konavoskome polju gdje je bilo dovoljno vode. Sjetva dinja počinje u ožujku kada su temperature dovoljno visoke, a u doce se presađuju uglavnom u travnju.

Dinjo, dinjo, lijepa đevojko

Bez obzira na tekuću vodu, svaka je konavoska kuća nastojala imati dinje, barem za doma, ako se ne bi mogle proizvesti veće količine za prodaju. Guloznost Konavljana za ovom ljepoticom najbolje potvrđuje činjenica kako su se dinje naveliko krale noću u svim konavoskim selima. To nije bilo ograničeno samo na djecu kako je slučaj s kriješvama, nego bi mladost, a nekad i stariji, išli u lov na dinje. Premda je to danas sve rjeđa pojava, još uvijek su žive priče starijih generacija o dogodovštinama iz lova. Kazivači pamte kako su odrasli išli krast pa bi na opanke vezali đečje da svi mislu da su đeca bila jer se đeci ništa nije moglo zamjerit. Drugi pak pamte da bi neki na opanke nadođontali papke da se para da je ušla živina i napravila štetu.

Dinjo, dinjo, lijepa đevojko

Skrivanje baština u kojemu su se sadile dinje bila je ozbiljna briga svakog konavoskog domaćina. Prema pričama, neki su pokušali zemljom pokrit dinje i pipune da im ih ne ukradu, ali ni to nije pomagalo. Pokonji Bebo je jednom išo kras i kaže niđe je za viđet, a sve miriše i tako našo riježbu pa ispotezo. Sve iskače jedno za drugim. Kralo se najčešće noću, ali onaj tko se dobro znao sakriti, mogao je i prekopodne kada bi težaci pošli učinit pižulet i baštine bi ostale nečuvane, tako se on bio skrio u nas tamo u šumu u Klačini i čeko da ćaća pođe sa doca i propodne sve pobro. Nisu svi pohodi završavali slavnim ulovom, kako se kazivači sjećaju išla ti je grupa njih ko i inače kras dinje po poju i kako je bio mrak, nemaš baterije ili lukjerne jer će te neko u selu viđet i đe si onda, nego onako na opipe i Đuro tako ubro dinju u hvali se cijelim putem uz Vučji Kraj kako je njegova najveća, sve dok nijesu došli Precrkvu. Onda je viđeo da je ubro tikvu.

Dinjo, dinjo, lijepa đevojko

Krađa dinja uglavnom se tolerirala, ali bi se vlasnici i nerijetko jedili pa kazivači pamte da je đedo bio posadio dinje i lijepo mu rodile, jadan se nakopo i namučio oko nje i jednu noć nu ih pokrali. Onda je brojo tko mu je iz sela mogo to pokras i sve govorio dinjo, dinjo, lijepa đevojko, lijepa si bila, al nekomu ćeš vrknut na nos. Poslije mu je Nikić redovno donosio škatulu cigara kad bi se vratio s broda za one dinje što mu je ukro.

Dinja je niskokalorična i uz to izrazito zdrava, bogata je vitaminima A, B i C, kao i antioksidansima, kalijem i magnezijem. Zbog velike količine vode, prirodni je diuretik te pročišćuje bubrege, ili kako kazivači pamte: Bebo je reko da more pojes vreću dinja. Kad bi ga pitali kako, reko bi skineš gaće, zakišaš noge u kadin i jedeš. Osim što je dobra za bubrege, regulira krvni tlak, opušta krve žile i povećava libido. Zanimljivo je da je čitava dinja jestiva. Osim slasne crvene sredine, može se jesti i kora, ali kazivači kažu kako se to uglavnom davalo pracima. Crne pice iz dinje s kojima se svi bore zapravo su potpuno jestive, a u Aziji se čak koriste u medicinske svrhe pročišćavanja bubrega. Zato navalite na dinje dok im je stađun!