Ljetni ritam konavoske obitelji

Ljetni prizor, 1938. g.

Ljetni period u tradicijskoj je kulturi, za razliku od zimskog perioda, siromašniji godišnjim običajima i folklornim sadržajem. Prisutna su samo sitnija, lokalno i regionalno ograničena folklorna zbivanja kao i pokoja svetkovina određena liturgijskim kalendarom. Ljeto je i vrijeme u kojem se ne održavaju važniji životni običaji na koje se može utjecati kao što su svadbena zbivanja. Razlog tome leži u samoj strukturi tradicijskog društva, odnosno u načinu života stanovništva ruralnih krajeva kao što su Konavle.

Konavljani su donedavno živjeli u velikim familijama ili zadružnim obiteljima koje su se sastojale od desetaka ukućana unutar tri i više generacija. Takva je obitelj bila radna zajednica u kojoj je veliko kućanstvo i gospodarsko imanje iziskivalo svakodnevne radne napore kojih ni ljeti nije nedostajalo. Međutim, dnevni je ritam bio određen ljetnim vrućinama kojima su se ljudi prilagođavali.

Dan je počinjao buđenjem u ranu zoru te se odmah započinjalo s poslom. Prvi posao prije samog doručka bio je nahraniti životinje. Potom bi djevojke donosile balice, a domaćica je zauzimala svoje mjesto uz ognjište. Nakon ispijanja popržene kave ili ječmenice koje su se spravljale u tamburiću, mlađi ukućani napuštali su kuću i išli za poslom, dok su stariji i domaćica ostajali u kući. Glavni zadatak domaćice bio je spremiti objed za mnogobrojnu familiju. Kuhalo se na otvorenoj vatri ognjišta, u zatvorenoj prostoriji koja je u ljetnim danima postizala ogromne temperature zraka. Nešto kasnije, početkom 20. stoljeća, kuhalo se na ugrađenim špaherima koji su se nalazili u kominima, najčešće pod pločama.

Uskoplje, sušenje smokava

Domaćice su provodile dane u užeglim prostorijama pripremajući obroke i hraneći ukućane. Ostali ženski kućanski poslovi dijelili su se među mlađim djevojkama i ženama prema unaprijed određenoj organizaciji rada: Znalo se ko mete koju taracu, ko pere košuje domaćinu i muškima, a ko đeci. Žene su obavezno svakodnevno mele tarace i obore ko da su od palača, dvorca da bude čisto i da u što većoj mjeri spriječe kukce i buhe koji prijete iz štale:  Jer ljeto je vrijeme kad se beštije tiće i ako ti se đe zavuku jao si ga tebi. Na taracama se u plitkim sudima činila salsa od pomadora koja se konzervirala na ljetnom suncu, pa bi ih žene svako toliko promiješale. Blagodati sunca koristile su se i za sušiti smokve kojima se sladilo zimi, pa je i njih na jesama trebalo okretati da ih sunce dotakne sa svake strane.

Starija su djeca ranom zorom odvodila živor na pašu i vraćali ga predvečer doma u obor, odnosno u štalu ili drvene pokretne obore brdskog područja. Mlađe žene i muškarci zorom bi odlazili u baštinu kopati i žeti, brati voće i povrće, raditi oko loze, vaditi krtolu, skupljati sijeno i obavljati druge mnogobrojne poljoprivredne poslove. Gledalo se što više napraviti u ranim jutarnjim satima prije velikog sunca, kad bi se zajedno uputili doma na objed koji ih čeka za trpezom točno u podne. Krijepili su se i hladili freškom vodom iz gustijerni u bakrenim romjenčama, nerijetko je ispijajući pomiješanu s vinom, osvježavajućom bevandom. Tjerali su umor i skupljali snagu za popodnevnu rabotu u baštini i radno predvečerje.

Sušenje konzerve

I dok bi ljetno sunce pržilo s podneva i teška sparina obavijala zrak, besprijekorna tišina uvukla bi se u sela. Stariji bi se povukli u sobe i odmarali, dok bi se djeca tiho igrala u nekom kutu tarace ili obora, preplašena da će ih u slučaju galame odnijeti rogato podne. Sveopću popodnevnu tišinu jedino bi narušavao slatki žamor omladine što odmara pod murvama pred kućama i pjesma zrikavaca u daljini. Dok bi mladići đejali male alate i svirala, djevojke bi vezle. Radna dokolica imala je svoje veselje.

Pahanje pšenice, oko 1950. g.

Večer je donosila ponešto svježine, premda se dnevni ritam nije gasio. Pomuzeno mlijeko valjalo je usiriti, živor namiriti, pokupiti jaja, doraniti muškima vode da se operu, dati večeru svima, a malu djecu nahraniti i otpraviti u san. Kratka je ljetna noć i zora brzo svane, pa je odmora vazda falilo. Omladina bi ljetne noći prespavala pod zvijezdama na taraci bježeći od vrućine zidova kuća, a ujutro bi prije sunca opet svi zajedno kročili u ritam još jednog ljetnog dana.


Fotografije su preuzete s Facebook-grupe: Dubrovnik nekad