Skrobut, cvijeće ilinštaka

Gotovo sve se osušilo, samo u dodiru vode postoji još poneko zelenilo, uz put neka mršava divizma, mršavi visoki morači, mršavi visoki sljez. Svi škrti u svom zelenilu i cvatu, kao da su samo od grana sazdani. Jedino se zelene brštan koji još ne cvjeta i visoka stabla koja su dobro i duboko ukorijenjena pa imaju luksuz vode. Trave je ilinštak doslovce spalio, a s njima i sve cvjetno veselje koje je hranilo pčele. Pitajući se gdje sad pčele pasu dok samo za njih ne procvjeta brštan, ispred mene stvorio se ogromni grm rascvjetanog skrobuta, pun veselog zujanja. Ko pita ne skita.

Bijela konavoska povijuša koju zovemo skrobutina ili skrobut ustvari je obična pavitina latinskog naziva Clematis vitalba iz porodice žabnjaka (Ranunculaceae). Stabljika koja se razvija u dužinu je izbrazdana i četvrtasta, a što je starija to postaje drvenastija i može biti promjera i do 10 cm. Ispočetka je smeđa, a kako stari, postaje svjetlosiva. Izuzetno je čvrsta i već donekle odrvenjelu nemoguće je ručno prekinuti, pa predstavlja pravi primjerak lijana naših šumaraka. Kad bi naša stabla bila visoka, sigurno bi se njome mogli prebacivati s mjesta na mjesto. Čvrstoću grana koristili su i pletari pa su dulje grane koristili za pletenje košara, vrša, pletenih stublina za pčele, kao i za manje ograđivanje.

Na stabljiki se razvijaju nasuprotni listovi, neparno raspareni s 5 do 7 malih listića u obliku srca na peteljkama. Na njihovim peteljkama razvijaju se vitice kojima se pavitina hvata po svojim potpornjima. To radi tako spretno da, ako se ne penje po suhozidini, obavije krošnju nekog grma, zapuštene smokve ili drugog stabla naokolo se raspoređujući kroz domaćinovu krošnju i tako postane stablo. A u cvjetanju svi cvjetovi izađu na samu površinu gdje su dostupni suncu i kukcima. Inteligencija pavitina je vrijedna svakog divljenja, a izbor smjera i oblika kojim se biljka razvija neshvatljiva je čovjeku kojemu ona predstavlja korov. Mali bijeli cvjetovi složeni su u metličaste cvatove i otvaraju se iz bijele dlakave kuglice na dugim peteljkama koje se razvijaju iz pazušja listova. Cvijet se sastoji od četiri latice i brojnih prašnika te nekoliko tučaka. Miris cvijeta je lijep i nježan, ali nosom ne prilazite jer je u ovo vrijeme biljka puna pčela. Kod nas počinje cvjetati još u svibnju pa se taj nježni lijepi cvat na dugoj stabljici koristio za pletenje vijenaca na glavama prilikom Sv. pričesti i u drugim običajima.

Kad ocvate u kolovozu, iz cvjetova se razvijaju plodovi s dlakavim izraslinama zbog čega na engleskom jeziku ima naziv Old Men’s Beard, to jest brada starijeg čovjeka. Drugo njeno englesko ime je Traveller’s Joy, odnosno putničko veselje, što samo govori o njenim velikim staništima. Raste posvuda u Europi kao i drugdje po svijetu, a kako je jedna od rijetkih koja cvijeta u ovo doba godine postala je ukras ljetnih putovanja i veselje putnika.
Konavljani je skubu kad napadne njihove doce, gumna i omeđine. Voli plodno, vlažno tlo, a općenito voli biti blizu kamena pa nam je dragocjen indikator alkalnog tla bogatog dušikom.

U prošlosti su je koristili za pletenje košara i za zavijanje bubica. Dugim zalistanim granama s pupovima cvjetova obamotali bi jese i napravili pravo gnijezdo za svilce i njihovo kukuljenje. Posebno je praktično ako jese moraju ostati lagane jer stabljike imaju minimalnu težinu za razliku od žukvenih i ostalih.

Stabljika skrobutine koristila se još za paljenje vatre trenjem. Na razdijeljenu suhu sredicu grane bi se lovorovim štapom trljalo u kruh dok ne bi zaiskrilo. Svima koji bi ostajali bez kresiva ovo je bila prva pomoć paljenja vatre, a o tome je prvi pisao Teofrast, Aristotelov učenik (371. – 287. g. pr. Kr.), kojeg se smatra i prvim botaničarem.

Ljekovitost ove biljke nama je nepoznata, našli smo samo da je u sastavu Bachovih kapi za spašavanje, što je zasigurno pozicionira u red odvažnih. Zbog njenog otrovnog svojstva jednostavno se ne koristi u amaterskom travarstvu. Poznato je da u dodiru s kožom, naročito pri jačem suncu, može izazvati plikove, čireve i rane pa je u tom svojstvu bila na pomoći prosjacima u davnim vremenima. Naime, oni bi se grančicama istrljali po koži kako bi izazvali plikove i čireve ne bi li tako izazvali samilost bogatijih prilikom prošenja.