Ledenice

Ledenice

U ljetnim danima, kada gori kamen na kamenu, svi traže hlad ili način za rashladiti se. Današnje su mogućnosti brojne, od hladnjaka, preko klime i ventilatora, do drugih elektroničkih naprava – potrebno je svega nekoliko sekundi za stvaranje ugode i olakšanja muka po vrućini. No, nije uvijek bilo tako jednostavno.

U doba Dubrovačke Republike u ljetnim večernjim satima od svibnja do rujna odvijala se gotovo svakodnevna, organizirana akcija dopremanja leda iz Konavoskih brda do Dubrovnika. Led bi se u predvečerje skupio u Ledenicama u blizini Dube gdje bi se tovario na konje koji su ga u večernjim satima prenosili u Cavtat, a iz Cavtata bi brodom dalje putovao do Dubrovnika.

Mala ledenica

Prvi spomeni leda ili, kako arhivski dokumenti bilježe, snijega datiraju iz prve polovice 17. stoljeća. Naime, led je bio konstantan izdatak kneza, bilo kao diplomatski poklon ili kao osvježenje za zasjedanje Vijeća Umoljenih. Dubrovačka vlastela također je uživala u ledu koji se mogao kupiti u Gradu u Ulici od leda, a u 18. stoljeću već imamo spomen sladoleda u Dubrovniku.

Led se gotovo svakodnevno dopremao od travnja do rujna, no potražnje je ponekad bilo i u listopadu i prosincu. Tako Zdravko Šundrica u knjizi Tajna kutija Dubrovačkog arhiva II navodi da je 25. listopada 1710. godine ledar iz Prijevora napisao knezu i vladi: Gospodo, sadara došla je zapovijed od presvijetle gospode da donosimo leda… sadara je zlo vrijeme i u planinu ne možemo ulaziti od grȁda i od studeni ni ja ni moja družina. Zato dokle je bilo vrijeme i rok, do tega smo ga doba donosili, a sadara je pasalo vrijeme, ne može se prestupiti od zla vremena u ledenice.

Velika ledenica

Konavoske ledenice koje danas poznajemo nalaze se 2 sata hoda od Dube. Speleolozi iz SO HPD Sniježnica, SO HPD Imber Omiš, SO HPD Željezničar i SK Samobor 2016. godine su napravili nacrte Velike i Male ledenice. Velika je duboka 11 m i duga 12 m, a Mala je duboka 4 m i duga 8 m.

Za vrijeme Dubrovačke Republike svake bi se zime tri ledenice punile snijegom. Radovi bi se odvijali prema točno određenom rasporedu, najčešće u siječnju ili veljači. Za njihovo održavanje i upravljanje bio je zadužen knez, uz obavezno nadgledanje straže. Tadašnje su ledenice bile izrađene za skupljanje snijega koji bi se s vremenom pretvorio u led. Snijeg bi potom prekrili grmljem i slamom, a ledenice poklopili i zaključali.

Mala ledenica

Potražnja u Dubrovniku bila je velika. Prema obračunu za led iz 1783. godine može se okvirno zaključiti da se u Dubrovniku u razdoblju od 20. svibnja do 1. lipnja trošilo 157 kg leda dnevno, u lipnju oko 110 kg, srpnju 170 kg, a od 1. do 20. kolovoza oko 260 kg dnevno te da je dopremljeno na 146 konja. Ovolika količina leda nije se mogla namiriti zalihama iz Konavoskih brda jer se po konju moglo nositi maksimalno 110 kg leda. Posao nije bio lagan, a ponekad je ovisno o godini manjkalo snijega pa se nisu uspjele napuniti sve tri ledenice. Stoga su Dubrovčani dobavljali led i iz hercegovačkih planina.

Vlasi bi dopremili led u Mrcine u večernjim satima, mrcinski bi župnik organizirao lokalne mladiće da ga prihvate i odmah na konjima dopreme do Cavtata, odakle bi brodom plovio za Dubrovnik. Dubrovčani su Vlasima plaćali novčanu naknadu za led, vino za svakog dopremljenog konja te prenoćište u Mrcinama, u slučaju lošeg vremena.

Velika ledenica

Trgovina ledom preko granice se nije odvijala svakodnevno, jer je sve ovisilo o godini i potražnji. Trgovanje s Vlasima bilo je i skupo jer je skupljanje leda u hercegovačkim planinama bilo opasno zbog čestih razbojstava i osmanskih ratova koji su se vodili u susjedstvu Republike. Još jedna boljka pri trgovini s Vlasima bili su česti pokušaji prevara i podvaljivanja grȁda umjesto leda. No, ni Konavljani nisu uvijek bili poslušni. Tako 25. kolovoza 1778. godine piše župnik iz Mrcina: Ne mogu razumjeti tvrdokornost ovih seljaka, koji ni večeras nijesu došli nositi led.

Pogled na selo Duba s puta prema ledenicama

Danas, kada nam je sve dostupno ne možemo ni zamisliti koliki su trud i organizacija bili potrebni kako bi se došlo do kockice leda, a pojam hoda u planinu po noći ili ljetnoj žegi gotovo je nezamisliv. Nekadašnje konjske staze Konavoskih brda, koje su u ljetnim noćima svakodnevno vrvile prometom, danas su planinarske staze koje još samo posvećeni posjećuju.