Vidovdan

Gospa od Zaluga
(slika preuzeta s: www.dubrovnikportal.com

Vidovdan je prvi ljetni folklorni datum za koji se veže običaj paljenja obrednih, odnosno blagdanskih vatri što je drevna i zajednička tradicija gotovo svih europskih naroda. Korijenje običaja nalazimo u solarnim vjerovanjima koji tumače vatru kao pomoć suncu s obzirom da od ljetnog solsticija ponovo počinje slabiti. Nadalje, vjerovanje da vatra ima lustrativnu moć i apotropejsku snagu da odagna nedaće, zle sile, bolesti, iznjedrilo je brojnim folklornim sadržajem kao izrazom pučkog svjetonazora i pučke pobožnosti. Najznačajniji čin kojim se postiže zaštita i lustracija je obredno preskakanje seoske vatre ili ognja. U Konavlima se taj običaj njegovao relativno donedavno, odnosno još je živo i radosno sjećanje na njega. Seoski oganj ili viganj, načinjen od pruća loze, somine, smreke, sijena, slame, preskakao se u predvečerje uoči Vidovdana uz povik: U ime Boga Oca i svetoga Vida, a starija tradicija poznaje i proširene zazive koji su varirali od sela do sela. Običaj su činili svi mještani; djeca kojima je to bila jedinstvena zabava, mladići i djevojke, kao i stariji te su na taj način osigurali sebi zaštitu od kuge, zaraze i bolesti. Zazivanje pomoći svetog Vida je uobičajeno u kršćanskom svijetu s obzirom da se izrazito vjeruje u njegove posredničke moći između zemlje i neba, što se ogleda i u iskazima pučke pobožnosti u obliku posebnih molitava, hodočašća, zagovora ili zavjeta.

unutrašnjost crkve Gospa od Zaluga

Iako je sveti Vid prema izučavateljima praslavenske mitologije jedan od tri kršćanska surogata staroslavenskoga boga sunca i svjetlosti te u tome nalaze izvorište obrednih vatri, u okviru kršćanske religije sveti Vid je povijesna osoba, svetac i mučenik Dioklecijanovih progona koji je živio na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće te je jedan od 14 svetih pomoćnika, to jest zaštitnika u velikim nevoljama. Smrt za kršćansku vjeru pretrpio je kao dijete od desetak godina, a legenda pripovijeda da je unatoč čudu ozdravljenja koje je izveo nad carevim sinom, uhvaćen i osuđen kao kršćanin te bačen pred gladne lavove i medvjede koji ga nisu htjeli rastrgati, kao što mu nije naudio ni kotao pun vrele smole u koji je bačen. Na kraju je ubijen na spravama za mučenje. Kršćanska ikonografija ga najčešće prikazuje u kotlu, uz atribute palme, katkad gavrana i lava.

Blagdan svetog Vida u Konavlima se posebno obilježavao zavjetnom procesijom iz više matičnih crkvi prema crkvi Pohođenja Blažene Djevice Marije u Popovićima odnosno crkvi Gospe od Zaluga, kako je Konavljani među sobom nazivaju. Crkva je i sagrađena u 17. stoljeću kao zavjetna crkva na samom rubu Konavoskog polja kako bi sačuvala njegove usjeve kao i stoku koja se držala na paši.  Konavljani su crkvu pohodili na zavjetne dane, uz Vidovdan, na blagdan Pohođenja Blažene Djevice Marije, na Prosne dane i na svetog Liberana te se tu radio zavjet, jer prije dok se poje radilo su neke živine napadale lozu, na kulture i tamo se išlo dvaput na godini radit zavjet. Procesija se odvijala ujutro okupljanjem vjernika u matičnim crkvama okolnih sela te bi pješice krenuli s barjacima i križevima prema Lugu. Vjernici su vrlo dobro poznavali karakteristične moći svetog Vida i vjerovali kako će obraćanjem baš njemu, njihov zagovor biti uslišan.