Konavoski lijer

Konavoski lijer

Prema grčkoj mitologiji Hera je bila božica plodnosti, kraljica neba i zaštitnica žena. Njezin muž Zeus imao je brojne ljubavnice na zemlji, među kojima mu je jedna rodila sina Herakla. Budući da je Heraklo bio polubog, a polubogovi su smrtni, kako bi se to izbjeglo, Zeus je na prevaru dao dijete da ga podoji usnula Hera. Kad se Hera probudila, naglo je odgurnula Herakla od sebe, a dio mlijeka prolio se na sve strane. Ono što se prolilo na nebo stvorilo je Mliječnu stazu, dok su kapljice koje su završile na zemlji postale prvim ljiljanima.

Poznavanje ljiljana mnogo je ranije od ovog mita. Među najranijim prikazima ljiljana nalazi se fresko-oslik na Kreti datiran u 1580. g. pr. Kr. i tadašnju minojsku kulturu. Ljiljani su također među najranije kultiviranim biljkama u svijetu. U drugom tisućljeću prije Krista, u Maloj Aziji se jedna od lukovica ljiljana kultivirala za izradu medicinskih masti i hrane. Grci i Rimljani također su je koristili u medicinske svrhe, ali i kao ukras. Kod Grka je ljiljan bio izravno povezan s Herom, a kod Rimljana s Venerom, božicom plodnosti, ženstvenosti i ljubavi.

Konavoski lijer
Princ od ljiljana, fresko-oslik na Kreti, 1580. g. pr. Kr.

U srednjem vijeku ljiljan se počeo poistovjećivati s Gospinim Navještenjem kao simbolom nevinosti i Bezgrešnog Začeća Djevice Marije te je tako postao neizostavnim prikazom na slikama Djevice Marije. Kada bi se slikao bez Djevice ili u rukama nekog drugog sveca, on je predstavljao prisutnost i afinitet prema Djevici Mariji. U rukama sv. Antuna ljiljan pak predstavlja čistoću koju je posjedovao ovaj svetac.

Prema predaji, u 18. stoljeću, netom nakon Francuske revolucije, franjevci su napustili Korziku. No, otočani su ipak nastavili pohoditi napuštene crkve. Tako su u jednoj od crkvi na dan sv. Antuna (13. lipnja) ispod kipa postavili buket ljiljana. Mnogo mjeseci kasnije jedan je vjernik posjetio crkvu i u njoj zatekao još uvijek svježe ljiljane. Nedugo nakon toga papa Leon XIII. prepoznao je događaj kao čudo sv. Antuna te je odobrio običaj blagoslova ljiljana na dan Sv. Antuna.

Konavoski lijer

Ljiljan je još i simbol smrti te se često vezuje uz pogrebe budući da se nosio na grobove preminulih kao simbol čistoće duše i odrješenja grijeha. Za Francuze je fleur-de-lis, emblem kraljevske obitelji. Njegova popularnost širokih je razmjera, a riječ je o samoniklom i kultiviranom obliku trajnice s lukovicom i velikim cvijetom.

Ljiljan je rod jednosupnica iz porodice ljiljana (Liliaceae), zeljastih trajnica s lukovicom i nadzemnom stabljikom. Latinski naziv roda Lilium izvedenica je od grčke riječi leirios što znači nježan. U svijetu postoji između 80 i 100 vrsta koje se prostiru uglavnom Europom, Azijom i Sjevernom Amerikom. Dobro uspijeva u brdovitom, ali i u primorskim krajevima. Cvjetovi mogu biti ljubičaste, roze, narančaste, žute ili bijele boje. U Konavlima je najpoznatija samonikla verzija bijelog ljiljana, danas najčešće prisutna u vrtnom izdanju, a cvjeta u punom cvatu uoči Sv. Antuna. Kod konavoskog ljiljana kopljasti listovi gusto su raspoređeni duž stabljike. Veći su pri korijenu, a manji pri cvijetu. Cvijet je bijele boje, mirisan, ljevkast i sastavljen od šest latica. 

Konavoski lijer

Ljiljan se većinom koristi u ukrasne svrhe, a vjeruje se i da tjera zle duhove. Osim što je ukras, smatra se da bijeli ljiljan ima ljekovita svojstva. On između ostaloga sadrži flavonoide koji djeluju kao antioksidansi. Macerat od latica ljiljana koristi se kod kožnih tegoba poput opeklina, za kurje oči te bradavice. Kod pripreme macerata, ne smije se izlagati suncu. Lukovica pak sadrži polisaharide i saponine koji djeluju umirujuće i protuupalno pa se za cijelu biljku vezuje veliki broj ljekovitih svojstava.

Konavoski lijer

U Konavlima ga se ne poznaje kao lijek, već kao lijer što je ime za ljiljan izvedeno iz grčkog naziva za isti cvijet – leirion. Kad procvjetaju po proplancima, uz međe, zidove i u vrtovima znamo da se bliži zavjetni svetac svih Konavljana, sv. Antun koji bi se u obliku velike seoske svečanosti slavio u Pridvorju, u tada zvanom Manastiru. Mladost bi provodila cijeli dan u druženju i slavlju oko zgrade samostana i Trojice, hraneći se kriješvama kojih je bilo u izobilju. Mnogi su od doma donosili hranu kako bi mogli cijeli dan provesti u veselju: Častili bi se himberom, a bilo je za kupit slasti, pa ko je imo para častio bi. Mi ostali smo donosili iz doma što je ko imo i bili zajedno cijeli dan. Cijele Konavle bi se tu skupile, a matere bi donosile djecu zavjetovat svetom Antunu…

Od svetog Antuna tražilo se zaštitu i blagoslov djece. Fratri bi zavjetovane bolesne dječake obukli u fratarske mantije u čemu bi cijelu godinu bili obučeni. Ako ni do sljedećeg blagoslova ne bi ozdravili, ostajali bi u mantijici još koju godinu.

Konavoski lijer
kip sv. Antuna u crkvi sv. Vlaha u Pridvorju

Crkva sv. Vlaha u Pridvorju na svečev bi dan bila zakićena bijelim ljiljanima i bijelim konavoskim ubručićima. Miris ljiljana borio se s mirisom bosioka kojim su se kitile mlade djevojke, a kipić sv. Antuna primao je zavjetne proglase, zahtjeve i molbe. Nakon rata mali kipić svetog Antuna zamijenjen je velikim kipom kojeg je darovala samostanskoj crkvi konavoska diva Tereza Kesovija nakon obnove samostana iza rata.