Povodom Svjetskog dana zaštite okoliša: Da bude opet slasti u hrani i poštovanja i dobrote u ljudima!

U beskrajnom svemiru planeta Zemlja, treći planet od Sunca za dosadašnje spoznaje dom je jedinog života u svemiru. Život u svim svojim oblicima na našem planetu preljeva se kroz različite kemijske i fizičke procese, od fotosinteze do hranidbenih lanaca. U vremenu od rođenja do smrti svim bićima je zajednička radost življenja, osim čovjeku koji jedini može izabrati hoće li biti radostan ili ne. Njemu jedinom treba više od pukog života i preživljavanja.

Znanstvenici smatraju kako su se ljudi razvili od majmuna prije otprilike 300 000 godina. Antropološka saznanja jasno pokazuju da je taj korak vrlo mali u odnosu na razvoj drugih životnih oblika koji su trajali znatno više. Razlika između majmuna i čovjeka evolucijski je malena, ali je ogromna uzmemo li u obzir da su ljudi opremljeni svjesnošću s kojom ne znaju točno što bi. Još je jedna razlika između ljudi i svih drugih živih vrsta na planetu, a to je da ljudi bez Zemlje ne mogu, ali ostali život na njemu može bez ljudi bez ikakvih problema. I tako ljudi, jedina svjesna bića ovog planeta koja se mogu izdići iznad pukog preživljavanja razlog su svih ekoloških problema na svijetu. Ne samo ekoloških već i socioloških, humanitarnih. Sve resurse ove zemlje koji nam omogućuju život doveli smo do samih granica i time duboko ugrozili svoj opstanak ovdje. Iz čiste obijesti, rekli bi stari.

Svatko od nas načinom svoga života ostavlja svoj ekološki otisak na planetu, a on uključuje naše korištenje i podržavanje okoliša. Svojim djelovanjem i življenjem koristimo resurse i stvaramo nove, a o tom omjeru govori nam pokazatelj koji se naziva ekološki otisak. Domislio se tako čovjek izračunati što bi bilo kad bi svi na svijetu bili kao mi. Ekološki otisak je tako jedini pokazatelj ljudskog iskorištavanja i potražnje prirodnih resursa s onim što Zemlja može obnoviti.

Današnje tehnologije, znanje i svjesnost trebali bi čovjeku omogućiti da uvede blagostanje na cijelom planetu, i ljudima i životinjama i svim drugim bićima, a čini se da nikad nije bilo više gladnih i siromašnih, rijeke nikad nisu bile nižeg vodostaja, temperatura stalno raste, a pojavljuju se i nove bolesti. Ako planet Zemlju i njegov život u prirodi sagledamo s poštovanjem prema svim životnim sustavima koji postoje da bi na kraju lanca mogao živjeti čovjek, znat ćemo da možemo jedino živjeti u skladu s njom i uz nju, a ne protiv nje. Suvremeni ljudski habitat uključuje crpljenje okoliša, a ne održanje istog: ubit kravu za šnicel, pošegat tristo godina star dub za grijat se.

Tradicijski život je to znao, on nas uči o tom poštovanju, poniznosti prema svemu živome i dubokoj svjesnosti svoje malene uloge u velikim nepreglednim bespućima prirodnih životnih oblika. Tradicijski život uz zemlju zna što je sveto, pa u starim običajima nalazimo toliko vrijednih pravila koja direktno održavaju život. Danas suvremenom čovjeku izgledaju kao puki rituali i nastojanja neuka čovjeka da se većoj sili dodvori, ali ako odmaknemo zavjesu podrugljivosti vidjet ćemo ljubav za majku zemlju, za njen plod i toplinu, za zaštitu, hranu i odijelo, za ljubav i usklađenost.

Generacije starih Konavljana i svih ostalih ljudi koji su živjeli u blizini svojih životnih resursa bile su osviještene održivosti. Oni su pod nosom imali manjke i viške, znali da se štedi kad se ima da bi se imalo kad ne bude, da se sve koristi suzgredom kako bi se efikasnije iskoristilo. Naši današnji resursi daleko su od nas, pa ne osjećamo koliko su potrošeni. Tko god u kući ima babu ili đeda zna da idu za ostalim ukućanima i gase nepotrebne sijalice, zatvaraju vodu koja curi ili kapa i teško odbacuju jednokratnu plastičnu ambalažu praveći tako kućne deponije koji izluđuju mlađe ukućane. Njima je u toj žarulji ili vodi vrijednost, energetska vrijednost resursa koja je gotovo jednaka njihovom budžetu. Ne trošenje zaludu zagovor je budućeg imanja i poštovanja prema zemlji i nebu, ili Bogu, kako hoćete.

Viškovi su vraćani prirodi, manjkove se kompenziralo radošću što se živi. Usklađenost s ritmovima prirode i njenih resursa rezultirala je održivim lancima u kojima je čovjek dobrodošao. Ekološki otisak tadašnjih ljudi gotovo da je bio bez traga.

U međuvremenu, ljudi su promijenili način života u onaj s ogromnim ekološkim otiskom. Misleći da tako olakšavamo sebi život, stvorili smo brojne druge probleme i planetu i sebi, depresiju, tugu, usamljenost, stres i strah. Dok ljudska duša vene, ugroženi život na Zemlji je radostan jer je još živ, premda u ljudskoj milosti. Generacije koje dolaze odgajaju se kao i ove do sada, ne vidjevši resurse i čekajući da netko drugi nešto napravi. Zemlja vapi za ljudima koji znaju što sa svojom svjesnosti, za onima koji znaju da su u krošnji stabla i naša pluća, u rijeci naša krv, a zemlja ono iz čega smo postali i u što ćemo se pretvoriti. Jedan već pokojni konavoski kazivač još krajem prošlog stoljeća je poželio: Da bude opet slasti u hrani i poštovanja i dobrote u ljudima jer se vjerovalo da kad nema jednog, nema ni drugog.

Izračunajte svoj ekološki otisak: https://www.footprintcalculator.org/