Pošarskijev zvončić – stara kućo, nova omeđino!

Kad zima ide kraju, kad prođu feste, a proljeće još nije počelo, vrijeme je konavoskih čišćenja međa, dolaca, okućnica i kućišta. Pale se suhe grane, čiste se stanci, doci se pripremaju za oranje, a s gumna i okućnica o kojima se brinemo skida se sve raslinje, brštani, tetivike, drijenak i sve ostalo što se u prošloj godini posadilo u pukotine među kamenjem. Zelen se vadi da ne razgradi kamen, da domovina ne postane pustolovina. Pustolovina je mrska Konavjanima koji sve baštine i domovine vole držat čiste.

Među svim stanarima međa i zidova ima jedna mala biljčica koja se smjelo gnijezdi po komajskim, viganjskim i radovčićkim i popovićkim gumnima i suhozidima. Ta mala biljka za svoje stanište ne bira ni livadu ni kamenjar, ništa drugo nego čovjekovo djelo: među, gumno, zid od kuće, pukotinu u korti, gdje se lijepo raširi, sretno cvjeta plavim zvončićem i krasi ljudski trud. Hrani ju upravo onaj isti konavoski trud kojim je konavoski kamen slagan da bi služio, bio život i postao baština. Kako se nigdje drugo u Konavlima ne pojavljuje, iz godine u godinu se brinemo hoćemo li je naći na mjestu na kojemu smo je našli prošle godine, jer ipak njeno stanište je opasno samo zato jer taj isti konavoski trud voli viđet čistu među, čisto gumno.

Pošarskijev zvončić (lat. Campanula poscharskyana Degen) je samonikla, stenoendemska i strogo zaštićena vrsta Hrvatske s najvećom populacijom na području Konavala. Višegodišnja je biljka koja raste na kamenitim i stjenovitim mjestima. Biljka raste u busevima te uz podlogu. Listovi su joj srcolike osnove, nazubljenih rubova promjera od 3 do 5 cm. Cvjetovi su modroljubičaste boje, u obliku zvjezdastog zvončića. Cvate kroz cijelo proljeće, od ožujka do lipnja.

Biljku je prvi put opisao mađarski botaničar A. Degen 1908. godine te joj je nadjenuo ime u čast poznatom njemačkom botaničaru Gustavu Adolfu Poscharskyju (1832. – 1915.) koji ju je opazio 10 godina ranije na području Konavala. Naime, Poscharsky je proveo iscrpno istraživanje flore u Hrvatskoj 90-ih godina 19. stoljeća koje je objavio u knjizi Doprinosi za floru Hrvatske i Dalmacije (1896.). U knjizi tako navodi i zvončić: Biljka je pronađena na kamenu uz put, između Raguse i Castelnova. Na razini tla uz padinu brežuljka gdje rastu borovi. Nerijetko se nalazi na ovom području, ali je ovaj put pronađena samo ovdje. Poscharsky je biljku prvotno klasificirao kao Campanula elatines L. no u knjizi je naknadno ručno nadodana njena točna i kasnija klasifikacija.

Onima koji se bave botanikom, prijateljima struke i amaterima je poznata premda je stanovnici Konavala nisu dovoljno svjesni jer je do sada nisu ni upoznali kako treba. Vjerujem da smo sigurno bili u prilici nehotično ovaj mali život ukinuti iz svog okruženja ne znajući da postoji samo tu i možda još negdje na širem području premda nije poznato. Od kad je Poscharsky pronašao zvončić na ovom našem području, području Konavala i od kada ga je Degen nazvao Poscharskyjem, u Srbiji su vrlo brzo ovaj endem nazvali srpskim zvončićem i pobrinuli se za njegovu promociju, kultivirali ga i komercijalizirali.

Ako preživi zimsko čišćenje okućnica, Pošarskijev zvončić ostaje na istom mjestu i sljedeću godinu šireći se u svojoj ljepoti. U vrijeme kad Konavljani čiste gumna i međe, on je u fazi listanja, pa ga je lako zanemariti, stoga obratite pažnju na listove svijetlozelene boje u obliku srca koji vire iz vaših zidova i ostavite ih da rastu. Njihov posao je da krase, a ne da razgrađuju naš konavoski trud, toliko nisu ambiciozni. Da jesu, bili bi rasprostranjeni kao brštan, tetivike, skrobut i ostali.

Koja li je sudbina da je tako rijetka i strogo zaštićena prirodna baština baš sjela na onu kulturnu koja za svoje održanje isključuje prirodnu, pa za održanje treba ili jasnu i vrhunsku informiranost ili konavosku tragediju: zapuštene i napuštene kuće i domovine đe su se braća iskopala.

Kad čistite svoje suhozide i kad ugledate male zelene listiće pozdravite je s Đe si stara kućo nova omeđino! i ostavite da se deri u svojoj konavoskoj endemičnosti.